Performanse u modernom sportu zavise od nivoa fizičke, tehničke, psihološke i taktičke spreme sportiste. Različiti načini i metode se primenjuju da bi se dostigli visoki nivoi svakog pojedinačnog elementa koji je krucijalan za performanse. Adaptacija je jedna od glavnih formi postojanja svih živih bića, i to saznanje je naširoko prihvaćeno. Ona se odnosi na biološku sposobnost živih bića da se adaptiraju na različite eksterne (spoljašnje) i interne (unutrašnje) stresove. Ljudska bića u interakciji sa prirodom praktično menjaju svoju sopstvenu prirodu. Taj fenomen se u prenesenom značenju svakodnevno prati u sportskoj aktivnosti pojedinca. Različitom kombinacijom volumena treninga koji utiče na različite sisteme ljudskog organizma, dešavaju se odgovarajuće promene. Svaki proces adaptacije može dovesti do namernih promena u celokupnom organizmu kao kompleksnom sistemu, i u pojedinačnim mišićnim grupama. Kroz proces adaptacije, funkcije ljudskog tela su izbalansirane u eksternom i u internom okruženju. Organizmi postoje dok god se mogu adaptirati svojoj okolini (Pavlov, 1924). Čim se naruši balans, organizam prestaje da postoji.

Stanje izbalansiranosti se postiže procesom adaptacije, koji se dešava u toku čitavog života. Zbog toga je adaptacija neophodna jer ljudska bića ne mogu živeti bez tog važnog procesa. U sportskoj praksi proces adaptacije se javlja tako što trener sugeriše sportisti jednu ili više kombinacija trenažnih opterećenja, na koje se sportista adaptira u toku određenog vremena. Drugim rečima, kod sportiste dolazi do promena u odgovarajućim fiziološkim sistemima (respiratorni sistem, neuromuskularni sistem itd.), i poboljšavaju se njegove funkcionalne sposobnosti. Praktično dolazi do poboljšanja u sportskim performansama dok se telo sportiste ne adaptira na određenu kombinaciju trenažnog stimulusa. Adaptacija na određenu kombinaciju treninga prestaje kada sportista dostigne nivo tzv. “forme”. To znači da se telo adaptiralo (promenilo je svoje funkcije) na određena trenažna opterećenja. Da bi došlo do novih poboljšanja rezultata neophodno je ponovno reorganizovati organizam i njegove sisteme novom primenom adaptacije. U tu svrhu, novi i efikasniji trenažni stimulusi i metode moraju biti primenjeni.

Svakoj etapi sportske perfekcije odgovara njoj svojstven stepen adaptacije. Jedna kombinacija trenažnog opterećenja dobra je za jedan nivo sportskih performansi, ali je neefikasna za različite nivoe performansi. Stepen uticaja treninga na fiziološke sisteme sportiste mora da se poveća sa višim nivoom sportskih performansi. Sportska forma je stanje optimalne (najbolje) spremnosti za sportske performanse koje su potrebne u ograničenim uslovima svakog trenažnog ciklusa – makrociklusa, mezociklusa ili određenog perioda (Matvev, 1977). Sportska forma kao celina predstavlja harmoničan sklop svih komponenti optimalne spremnosti sportiste: fizičke, psihološke, tehničke i taktičke. Može se reći da je sportista u sportskoj formi samo onda kada su sve navedene komponente prisutne. U potencijalnom slučaju gde je sportista u izuzetno visokom stadijumu fizičkog stanja i tehničke spremnosti, ukoliko nije u adekvatnom psihološkom stanju on neće moći da demonstrira svoju fizičku i tehničku spremnost. Zbog toga je forma karakterizovana ne samo prisustvom raznih karakteristika, već harmonizovanom odnosu četiri navedena parametra.

Međutim bitno je istaći da je termin optimalne spremnosti ili forme relativan, u smislu da je deo procesa perfekcije u sportu. On je postojan samo u pojedinačnom ciklusu razvoja sportske spremnosti. Dok sportista poboljšava rezultate, taj optimum se menja – sportska forma postaje različita u kvalitativnom i kvantitativnom aspektu. Rezultati sa trka i takmičenja su glavni integralni parametri sportske spremnosti i sportske forme. Samo u sportskim rezultatima sa trka i takmičenja mogu da se sagledaju svi aspekti spremnosti sportiste kada je u pitanju vrhunski sport. Rezultati su validan parametar samo kada se demonstriraju sa konačnom frekvencijom u uslovima u kojima se mogu objektivno porediti. Selekcija kvalitativnih kriterijuma sportske forme ima značajan teoretski i praktičan smisao. Na osnovu toga studije pokazuju da postoje dva kriterijuma: kriterijum progresije koji karakteriše sportsku formu na osnovu poboljšanja apsolutnog nivoa sportskh performansi u određenom većem ciklusu treninga i kriterijum stabilnosti gde performanse ne bi trebale da odstupaju u velikom procentu od ustaljenih najboljih rezultata.

Triatlon kao sport izdržljivosti, još od svojih početaka u 80-im godinama prošlog veka konstantno stimuliše sportsku nauku i sportske stručnjake da istražuju, utvrđuju i unapređuju različite trenažne tehnike u triatlonu. Sport koji se sastoji od tri individualna sporta – plivanja, biciklizma i trčanja ima veoma zahtevne i kompleksne elemente koji se moraju poznavati da bi se formirao način treninga koji odgovara određnom tipu ili kategoriji sportista. Periodizacija u triatlonu je zbog toga verovatno jedna od najkompleksnijih vrsta periodizacije kada se pravi paralela sa drugim sportovima. Selektivan razvoj plivanja, biciklističke forme i trčanja u toku makrociklusa ne sme da se posmatra izolovano, već kao celina. Interakcija između disciplina i treninga svake pojedinačne discipline je krucijalna kroz čitav proces adaptacija koji se javljaju u toku triatlon treninga. Kada se na navedene tri discipline nadoveže neophodan element treninga snage u teretani, specifičnih treninga za određene discipline (pliometrija za trčanje), taktičke pripreme i psihološke pripreme dolazi se do jasnog zaključka da je planiranje esencijalna i verovatno najbitnija komponenta u razvoju svakog pojedinačnog učesnika u triatlonu, a pogotovo takmičara u mlađim uzrastima koji se nalaze u procesu čiji je ultimativni cilj postizanje vrhunskih rezultata.

Uopšten deo o adaptaciji i planiranju treninga bi završio sa citatom mog dugogodišnjeg trenera koji me je trenirao od 2005. do 2010. i sada profesora dr Franje koji navodi da planiranje treninga može da se definiše tako da ono predstavlja složenu upravljačku akciju, koja podrazumeva određivanje ciljeva i zadataka trenažnog procesa, termina postizanja sportskih rezultata, kontrolnih merenih instrumenata i normativa, vremenskih ciklusa i potrebnih tehničkih, materijalnih i kadrovskih uslova, dok programiranje treninga predstavlja složenu upravljačku akciju u kojoj se na osnovu utvrđenih ciljeva i zadataka, vremenskih i materijalno-finansijskih uslova određuju sredstva, metode i opterećenja, radi optimalnog uticaja na transformacione i adaptacione procese u organizmu sportiste u pojedinim ciklusima sportske pripreme (Fratrić, 2008).

Vrste periodizacije treninga 

Naučna istraživanja na temu fizičke pripreme i kondicionog treninga sportista i koncepti na ovu temu su dosta poznati i mnogo je lakše dođi do informacija nego što je to bilo ranije zahvaljujući globalizaciji. Većina trenera može veoma lako da proširije svoje znanje iz teorije sportskog treninga. Međutim dolazak do informacija je lak deo kada je u pitanju kreacija trenažnog procesa individualnog sportiste, teži deo je povezati sve naučne činjenice i sklopiti ih u efikasan makrociklus (godinu dana), mezociklus (mesec ili više) i mikrociklus (nedelju dana ili retko 10 dana). Optimalan plan za određenog sportistu koji će ga dovesti u pik forme kada je to najpotrebnije – na dan trke, takmičenja, borbe, meča ili utakmice je ono čemu bi konstatno trebalo da se teži.

Uspeh u sportovima izdržljivosti je kapacitet sportiste i trenera da procesuiraju stres frekventnosti, trajanja i inteziteta treninga, dok se u isto vreme obraća pažnja na principe progresivnog preopterećenja, specifičnosti, preokretljivosti i individualnosti. Nauka, sama po sebi, ne može da proceni parametre za trening period pojedinca, jer postoji mnogo različitih promenljivih. Kao posledica toga, uspešni treneri osim neophodnog posedovanja teorijskog znanja, poseduju “carstvo mišljenja” tj. subjektivnu intuiciju baziranu na iskustvu i znanju kada je u pitanju periodizacija treninga i to je ono što ih čini uspešnim.

Teorija periodizacije vuče korene iz kasnih 40-ih godina prošlog veka, kada su Sovjetski naučnici otkrili da se može pobojšati fizička spremnost takmičara ukoliko se varira stres u toku godine. I to mnogo efikasnije nego što se može poboljšati ukoliko se trenira na konstatan način. Istočna Nemačka i naučnici iz Rumunije su dalje razvijali teoriju i koncept periodizacije tako što su odredili ciljeve za različite periode u toku godine za svoje takmičare, i upravo je tada i termin “periodizacija” i nastao. U kasnim 60-im godinama, Tudor Bompa sa Rumunskog Instituta za Sport je dalje preuredio koncept tako da se on vodi kao “otac periodizacije”. Sistem je bio toliko efikasan u poređenju sa ranijim metodama treninga, da je istočni blok dominirao na svim poljima u raznim sportovima. Iako su i tamna strana sporta i doping imali uticaja u uspešnosti istočnog bloka, nikako se ne sme umanjiti značaj inovacije u treningu koji su oni uveli.

specifičnost

Princip specifičnosti (prilagođeno po Friel J. 2009)

Periodizacija predstavlja mnogo više od jednostavne podele takmičarske sezone u nekoliko trenažnih perioda. Ona pažljivo uvrštava principe treninga, i osnovni preduslov svih tipova periodizacije jeste da trening mora progresivno da teži od generalnog ka specifičnom (princip specifičnosti). Trening treba da naglasi jedinstvene potrebe pojedinca (princip individualnosti). Periodizacija ide daleko iza prostog uvrštavanja specifičnosti u toku godine, već dolazi do uključivanja kombinovanja treninga na takav način da elementi spremnosti koji su postignuti u ranijim fazama godine budu održani (princip preokretljivosti), dok se na novim elementima spremnosti radi tako da se oni srazmerno poboljšavaju (princip progresivnosti preopterećenja). Male promene se uključuju u treninge, uobičajeno u periodima od 3 do 8 nedelja. Ciljani fiziološki sistem lagano postaje spremniji (funkcionalniji), i on je održavan u periodu kada se radi na drugom fiziološkom sistemu odnosno kada dolazi do drugačijeg tipa adaptacije.

U zavisnosti od sistema ili metode treninga, periodizacija je samo vodič kroz trening, kao mapa sa naučnim formulama. Ne postoji samo jedan način za napredak u sportu, već mnogo različitih puteva vodi ka vrhunskim rezultatima. Fleksibilnost i želja za stalnim promenama i novim adaptacijama je ključ uspeha. Iako postoji veliki broj puteva ka uspehu, najveći izazov sa kojim se susreću trener i takmičar jeste da postoji još veći broj puteva koji vode ka smanjenju performansi, i kroz taj izazov treba proći uspešno.

Tri osnovna tipa periodizacije i “školske definicije” istih

klasična-periodizacija

Model klasične periodizacije treninga (grafik prilagođen po Friel J. 2009)

Klasična (linearna) periodizacija – Sa klasičnim modelom periodizacije sportista kreće u trening nakon adaptacionog perioda u bazni period, gde se primarno fokusira na volumen treninga niskog inteziteta. Tako se stvara veliki aerobni “depozit” koja će služiti kao baza u toku cele sezone i u ostalim mezociklusima odnosno ostvaruje se dobra aerobna izdržljivost. Potom se u prvom pripremnom periodu (koji sledi nakon opšte pripreme u trajanju od oko 2 meseca) smanjuje volumen sa blagim povećavanjem inteziteta. U tom periodu se poboljšava aerobna izdržljivost i mišićna izdržljivost.

U praksi se koriste i drugi “alternativni” i veoma dobro razrađeni sistemi i modeli periodizacije koji kod mnogih takmičara imaju pozitivne efekte. Neki od najpopularniji su “talasasta” i “obrnuta” periodizacija.

talasasta-periodizacija

Model talasaste periodizacije treninga (grafik prilagođen po Friel J. 2009)

Talasasta periodizacija – Predstavlja model u kome se volumen i intezitet alternativno smenjuju u toku sezone, kada je volumen povećan intezitet je smanjen i obrnuto. Varijacije imaju dosta pozitivan psihološki efekat jer stimulišu sportistu na različitim fiziološkim poljima polarizovano i zbog toga je motivacija obično visoka, jer na primer u toku primene klasičnog modela linearne periodizacije kada se radi velika baza i veći broj kilometara nižeg inteziteta, može doći do manjka motivacije kod sportiste zbog monotonosti treninga (zbog toga striktnu primenu klasičnog modela treba i izbegavati u sportiva izdržljivosti). Istraživanja su pokazala da je talasasta periodizacija veoma efikasna u sportovima snage. Dizači tegova imaju velike beneficije talasastim modelom periodizacije. Međutim ne postoji temeljnih istraživanja kada je u pitanju povezanost sportova izdržljivosti sa navedenim modelom, iako se polarizovani trening veoma često koristi u triatlonu i ostalim sportovima izdržljivosti, ali ne u tipičnom rasporedu tako da se periodacija može nazvati talasastom.

obrnuta-periodizacija

Model obrnute periodizacije treninga (grafik prilagođen po Friel J. 2009)

Obrnuta periodizacija – Model koji je obrnuto preslikan u odnosu na klasičnu periodizaciju jer početak trenažnog perioda započinje sa akcentom na intezitet, dok je volumen nizak, a u pripremnom periodu se dostiže pik inteziteta nakon čega se on smanjuje, a pik volumena je u samom predtakmičarskom periodu. Visok intezitet i smanjen volumen na početku sezone stimulišu aerobni kapacitet (VO2 max), razvijaju snagu i dobru tehniku, dok manje intenzivni treninzi sa većim obimom poboljšavaju aerobne sposobnosti. Kombinacija ima potencijal za pik forme kada su u pitanju Ironman i long distance triatloni. Međutim ovaj model nije efikasan za većinu takmičara koji se takmiče na sprint i olimpijskoj distanci, iako postoji određeni broj vrhunskih takmičara koji uspešno primenjuju dobar deo obrnute periodizacije. Hipoteza koja stoji iza ovog tipa treninga je da sportista na početku treba da razvije brzinu i snagu dok mu nizak volumen treninga omogućava pravilno tehničko izvođenje i da će dobra tehnika da se održi u narednih periodima i da će snaga i brzina efikasno da posluže kada sportistsa bude radio na aerobnoj i anaerobnoj izdržljivosti kroz ponavljanja dužih intervala.

Specifičnost periodizacije u triatlonu

Svaki tip periodizacije ima svoje prednosti i mane. Te prednosti i mane se manifestuju kao pozitivni efekti ili kao negativni efekti na većini sportista i takmičara, dok uvek postoji manji procenat sportista koji reaguju na drugačiji način. Jedna vrsta stimulusa može imati različit efekat na dva triatlonca. Razlog su mnogi drugi elementi od kojih zavisi trenutno stanje utreniranosti i spremnosti. Fiziološki procesi su isti kod svakog čoveka i odvijaju se na isti način, ali stimulacija određenih fizioloških procesa zahteva različite tipove stimulusa. Iz navedenih činjenica je bitno zaključiti da se ne sme predstavljati ni jedan tip periodizacije kao najefikasniji. Klasična linearna periodizacija može imati najveći procenat uspeha kod većine sportista, ali ukoliko su mnogi elementi obrnute periodizacija ključ uspeha kod najuspešnijeg takmičara na svetu, kakav zaključak onda dobijamo? Osnovno načelo nauke se bazira na težnji ka izbegavanju pristrasnosti (bajasa), tako da je neophodno uvek sagledati širu sliku konkretne teme kojom se sportska nauka bavi.

U triatlonu je u poslednjih 10-ak godina ustaljen tip periodizacije (načina treninga sa obzirom da uvek postoje varijacije) koji je praktično simbioza klasične linearne periodizacije i talasaste periodizacije u određenom periodu, najviše u predtakmičarskom i takmičarskom periodu gde dolazi do polarizovanosti kada su u pitanju intezitet i volumen, uz “začine” obrnute periodizacije.

Specifičnost triatlona je da sezona traje veoma dugo, i da standardni modeli makrociklusa koji su monociklični (jedan pik) ili biciklični (dva pika) ne mogu da se primenjuju, osim u slučaju kada se sportista u olimpijskoj godini sprema za svoju glavnu trku Olimpijskih igara (pod uslovom da se kvalifikovao godinu dana ranije). Zbog duge sezone koja traje 6 meseci najveći izazov sa kojim se susreću treneri i takmičari jeste održavaje visoke forme što duži vremenski period. To iziskuje alternativne pristupe ustaljenim tipovima treninga, i zbog toga je polarizacija u većini slučajeva veoma efikasno rešenje, kada se u takmičarskim nedeljama smanjuje volumen na ključnim pripremnim treninzima, i kada se u nedeljama u kojima takmičari nemaju trke povećava obim i volumen da se ne bi zapostavila aerobna sposobnost, a samo povećvanje volumena iziskuje smanjenje inteziteta, jer bi simbioza visokog volumena i visokog inteziteta imala negativne posledice zbog premora ili pretreniranosti u toku takmičarske sezone. Ne sme se zapostaviti da triatlon trke koje traju 1:45 – 1:55 h (olimpijski triatlon) i 50 – 55 min (sprint triatlon) i same predstavljaju veoma intenzivne treninge, i nikako ne smeju da se izostave kada se evaluira kompletan stres i volumen treninga.

periodizacije-ognjen-stojanovic

Uprošćen prikaz opšteg modela periodizacije triatlon makrociklusa (godišnjeg ciklusa treninga)

Triatlonci počinju pripremni period u oktobru ili novembru nakon uglavnom tri nedelje apsolutnog odmora i taj period predstavlja period tranzicije. Bitno je istaći da nakon poslednje trke treba da se urade 2 do 3 dana laganog treninga da bi se organizam “smirio” i da bi se poboljšao proces kompletnog oporavka. Za organizam je stresno da nakon dugog perioda treninga i takmičenja naglo prestane da bude aktivan. Nakon perioda adaptacije koji predstavlja uvodni deo trenažnog procesa odnosno “treninga za trening” dolazi do povećanja volumena, dok se intezitet lagano povećava sa alternativnim “pikovima”, prvo na plivanju, a potom na trčanju, kada se rade brzina i snaga. Ukoliko se rade specifični treninzi na biciklističkom trenažeru (zbog loših vremenskih uslova) onda se i na biciklističkim treninzima uvodi intezitet.

Na grafiku koji sam grubo prikazao (napomena: tip periodizacije predstavlja moj lični model koji smatram najefikasnijim nakon deceniju provedenu u profesionalnom triatlonu) može da se dobije uopštena slika o triatlon treningu u toku jednog makrociklusa, ali se mora napomenuti da se radi o grubom prikazu, i da u početnom (baznom) periodu treninga dolazi do alternacija i kada je u pitanju volumen koji predstavlja ukupan broj sati treninga (opada u nedeljama oporavka) i inteziteta (dolazi do viših pikova kada se radi na brzini ili snazi u kratkim vremenskim periodima). Navedene su i dve, odnosno tri krivulje volumena treninga koje zavisi od toga da li sportista u toku cele zime trenira u Srbiji gde je nemoguće celu zimu voziti bicikl i gde zbog niskih temperatura obično mora da se koriguje volumen, ili se nalazi na zimskim pripremama u toplijim krajevima gde bez izuzetka može da vozi 5 puta nedeljno što je uobičajen broj treninga za profesionalne triatlonce. Takmičari u Srbiji će u zimskom periodu većinu treninga raditi na trenažeru, ali ti treninzi su u trajanju od 1 – 1.5 h, sa različitim stimulusima i inteziteta u različitim mikrociklusa, jer više od toga nema previše efekta sa fiziološke strane, i jer bi veliki broj sati negativno uticao na psihološko stanje sportiste kao i motivaciju. Izuzetak su naravno top takmičari za koje veliki broj sati na trenažeru može da predstavlja i mentalni trening, ali ovde je naveden model za većinu i rekreativaca i ozbiljnijih takmičara. Kada je smanjena mogućnost treniranja na biciklu ili ponekad i trčanju, logično je da se primenjuje “udarni period” na plivanju.

Trening snage u teretani određenim triatloncima može dosta pomoći, a određeni veoma uspešni triatlonci uopšte ne praktikuju rad na snazi u teretani, već praktikuju treninge za snagu na tri discipline. Najveća greška (u smislu manjka pozitivnog efekta) koji sportista u sportovima izdržljivosti može da napravi je da u teretani radi veliki broj ponavljanja sa malim težinama, a razog je jer aerobnu i mišićnu izdržljivost trenira svakodnevno na treninzima plivanja, bicikla i trčanja.

planiranje-evaluacija-treninga

Evaluacija je neophodna za pravilan nastavak treninga

Iako se intenzivniji treninzi uključuju u ranim fazama triaton treninga što je možda nasuprot ustaljenom mišljenju, takav tip periodizacije se ne može nazvati obrnutom periodizacijom jer su takvi treninzi veoma kratkotrajni i obavljaju se u formi ubrzanja, fartleka i kratkih intervala. Tako je navedeni model miks klasične i obrnute periodizacije uz elemente talasaste periodizacije kada se alternativno smenjuju intezitet i volumen. I za olimpijski triatlon, i pogotovo za dugi triatlon je bitno uključivati intezitet na početku pripremnom perioda. Kratkotrajno i kontrolisano, ali nikako pristupiti treningu na ustaljen način na ovim prostorima gde se zima smatra periodom za što više sati laganog treninga. Takav tip stimulusa neće na najpozitivniji način da se odrazi na takmičarsku formu u takmičarskom periodu. Kao što je navedeno u hipotezi obrnute periodizacije, kraćim intervalima u pripremnom periodu je moguće održati dobru tehniku, i zbog toga je osim treninga brzine i snage taj trening efikasan za CNS jer telo pamti izvođenje treninga različitih disciplina pri velikim brzinama, ali sa dobrom tehnikom. I rano uvođenje (manjeg volumena) inteziteta će na pravi način da pripremi organizam sporiste na ključne intezivne treninge koji se rade u predtakičarskom periodu.

U takmičarskom periodu je snižen volumen zbog trka da bi sportisti bili odmorni i spremni. Nedelja trke se obično svodi na 50% uobičajenog predtakmičarskog volumena treninga, dok se ubacuje nekoliko treninga nadražaja, a sam tejper je individualan. Najčešće se primenjuje dan odmora 2 dana pred trku, sa tri kraća treninga dan pred trku (telo mora da se aktivira), kao i dan odmora na početku nedelje a potom sužavanje sa stimulusima do samog dana trke, jer dan odmora određenom broju takmičara ne prija jer se telo “uspava” ili jer su nervozni, i lagani trening im u tom slučaju može dobro doći. Odmor od 2-3 pred samu trku je najgora usluga koja može da se pokloni telu jer je to čist znak za organizam “počinje godišnji odmor” i telo se uspavljuje i zagarantovano se startuje trka sa lošim osećajima dok se telo ne probudi. Ukoliko je trka poslepodne neophodno je uraditi lagani trening aktivacije ujutru pre doruka ili pre podne između dva obroka. Treneri ili sportisti koji smatraju da će taj trening, ili lagani kratki treninzi dan-dva pred trku sa ubrzanjima “umarati sportistu” prave veliku grešku.

primer-pripremni-period

Primer načina planiranja pripremnog perioda treninga

Bitno je praviti tranzicione nedelje u pripremnom delu jer se radi o periodu od nekoliko meseci tako da je potrebno dozvoliti organizmu da se odmori i da absorbuje prethodno odrađeni treninga. Ne sme se zaboraviti da se funkcije organizma poboljšavaju prilikom odmora. U takmičarskom periodu se mora pronaći mikrociklus odmora da bi se organizam osvežio za drugi deo takmičarske sezone. Na grafiku je navden mali broj trka, čisto radi figurativnog prikaza, svakako da se rade trening trke i u predtakmičarskom periodu, i da u takmičarskom periodu postoji veći broj trka i da se navedene krivulje ne mogu bukvalno shvatiti. Ali princip je najbitniji, i četiri (tj pet) navedenih krivulja volumena, inteziteta i takmičarske forme veoma jasno oslikavaju na čega se najviše mora obraćati pažnja kada se kreira makrociklus za triatlonce. O periodizaciji se mogu pisati knjige i postoji toliko varijabli da ne bi bilo moguće navesti ih, zbog toga sam pokušao na najednostavniji način da izdvojim ono što sam do sada naučio na ovu temu, iz samog iskustva kroz moj trening sve ove godine, ali i kroz trening sportista koje treniram, i mislim da mi je rad sa njima najviše pomogao da razumem određene elemente periodizacije, i da i sam poboljšam sopstveni način treninga. Ne treba zaboraviti da konstatno učimo i napredujemo, ne samo od iskusnih takmičara, trenera i stručnjaka već i od mladih takmičara i dece, juniora, rekreativnih takmičara i početnika. Samo ih treba pažljivo i strpljivo osmatrati i analizirati razne parametre. Dosta duboko sam uveren u ovu tvrdnju.

Sumirano, individualizacija i personalizacija su osnovni elementi periodizacije koji se moraju poštovati u triatlonu (i sportovima izdržljivosti) zbog kompleksnosti sporta i različitisti svakog sportiste i nivoa spremnosti u svakoj disciplini. Spremnost na promene i modifikaciju prethodno kreiranog plana zbog novonastalih okolnosti je drugi bitan element svakog uspešnog trenera.

Literatura

  1. Maffetone P. (2010): The big book of endurance traing and racing. New York, USA.
  2. Fratrić F. (2008): Teorija i metodika sportskog treninga. Novi Sad, PZS.
  3. Friel J. (2009): Triathletes training bible. Boulder, Colorado, USA
  4. Marinković M. (2014): Programiranje takmičarske forme (skripta). Beograd, FZS.
  5. http://www.brianmac.co.uk “Periodizacija: Mit i realnost”

Ognjen Stojanović | 13. april 2015.


Napomena: članak je dozvoljeno objaviti na drugim mestima uz vidljivo navođenje izvora i linka.