Pre skoro tri godine sam pisao rad za Fakultet iz predmeta etika u sportu na temu specifičnosti moralnih imperativa u sportu, i smatram da je tema bitna za: roditelje čija deca počinju ili su već godinama u spotu, za same sportiste, za mlade trenere kao i za studente koji izučavaju nauku u sportu. Moral i tema vezana za etiku u sportu su itekako poprimili na značaju i dobili na pažnji u poslednje vreme, najviše zbog velikih i organizovanih doping skandala koji su ništa drugo nego čist pokazatelj koliko je u stvari etika u sportu uzdrmana i koliko je ona postala termin koji mnogim profesionalnim sportistima ne znači mnogo. Kada je realnost u profesionalnom sportu takva, može se zaključiti i da na poluprofesionalnom i amaterskom nivou ne može biti bolja, tj. gde god postoji takmičarski element. Makijavelizam i ona da “cilj opravdava sredstvo” odavno imaju puštene korene u profesionalnom sportu, i čisto sumnjam da će se ikada situacija i promeniti jer je to u prirodi i genetskom zapisu mnogih ljudi i verovatno ne mogu da se bore protiv toga i izbore sa tim.

Moralni imperativ

U filozofiji, moralni imperativ predstavlja unutrašnje čovekovo načelo prema kome on postupa. U svima nama postoje moralni imperativi. Oni su nekad u skladu sa imperativima društva, a nekad nisu. Dokle god čovek poštuje vlastiti moralni imperativ on ima mirnu savest, može da pogleda sebe u oči i kaže “ja sam čovek”. Postoje ljudi koji tokom života spoznaju vlastiti imperativ i uvide da ih takvo spoznavanje sebe oslobađa nametnutih okova. Takvom čoveku društvene norme nisu potrebne. On sam po sebi razlikuje dobro od zla. Međutim, srazmerno mali broj ljudi kreće tim putem. Jer iz kojeg razloga bi išli tim putem, društvo je za njega sve propisalo samo to treba da ispoštuje i biće čovek. Zato većina nikada sebe ne otkrije, niti otkrije potrebe vlastitog Ja.

Moralni imperativ se razvio u jednu vrstu kategoričkog imperativa koji je definisao Imanuel Kant. Kant je poznat po svom radu na temu kategoričkog imperativa koji se danas mnogo češće nalazi u literaturi, i izučava, od samog “moralnog imperativa”. Kant je rekao: “Postupaj samo prema onom načelu za koje ujedno možeš hteti da postane opštim zakonom”. To znači da čovek svojom slobodnom voljom mora usklađivati svoje delovanje na taj način da njegove lične etičke motive i njegova lična načela uvek i u svakoj prilici mogu opstati opštim zakonom čovečanstva. Kant je ovaj imperativ smatrao produktom delovanja uma: odbacivanje ovog opšteg moralnog načela bilo bi suprotno čistom umu. Kant sa svog kritičkog stanovšta prilazi otkrivajući zakonitosti ljudske moralne prakse. I sam ističe da teorijom morala nije uneo ništa novo, nego je samo kritički precizirao pojmove  i pojasnio njihovo značenje. U etici se ne radi o određenju nekog empirijskog morala, nego o načinu saznanja  na području moralnog života o kriterijumu ocenjivanja tj. vrednovanja ljudske prakse delovanja. Kant nije moralni reformator nego teoretičar ljudske moralne prakse. Odgovor na pitanje “šta treba da činim?” čovek nalazi u samom sebi. Kant smatra kada ljudska svest radi po principima straha ili nade, a ne iz dužnosti, nikada ne može biti govora o istinskom moralu, jer se tada radi o heteronomnoj etici, a moralno delovanje ne može biti sredstvo bilo kakvim nagonskim ili praktičnim ciljevima. Sreća nije prikladni princip morala, kao ni teleološki moral (nešto treba da činim jer želim nešto drugo). Kant smatra da to još uvek nije istinski moral.

Samoodređenje umne volje je najviši zahtev i uslov moralnosti. Moralno delovanje ima i smisao i svoju svrhu u sebi. Kategorički imperativ je izraz autonomije praktičkog uma. Moralno vredno je samo ono što je učinjemo iz dužnosti. Tako da se može zaključiti da sve drugo učinjeno iz bilo kog drugog motiva (naklonosti, koristi ili straha) ako je u skladu sa moralnim principima može se nazvati samo legalnim.

Kasniji mislioci smatrali su da moralni imperativ proizlazi iz savesti, kao božanski glas koji govori kroz ljudski duh. Prema tome, načela savesti su jednostavno ispravna i ne treba ih dalje objašnjavati.

Moralni imperativi u sportu

Sport je osetljiv na padove (ili suprotno – uspone) moralnih imperativa u društvu. Ti padovi ili usponi se oslikavaju u sportu na najtransparentiji mogući način zbog specifičnosti koje nosi sport. Sport mora imati sopstvene etičke i imperativne moralne vrednosti, ali na žalost destrukcija je očigledna na mnogim poljima, u skoro svim sportovima, i to srazmerno sa popularnošću. Što je sport popularniji i masovniji (što je specifična sportska industrija veća) tu dolazi do veće deformacije u sportu. Da li su u pitanju samo lični interesi, ili ispoljavanje loših strana ljudske ćudi, na nauci je da pokaže.

Snaga, brzina, veličina i agilnost sportista u modernom sportu bude strahopoštovanje kod publike i onih koji prate te sportiste. Tokom takmičenja, utakmica, mečeva, sportisti prikazuju ekscelenciju u svom izvođenju, hrabrosti i mogućnosti takmičenja pod pritiskom. Požrtvovanost, odustvo sebičnosti u timskim sportovima, timski rad, adaptacija i mnogi drugi kvaliteti koji su povezani sa socijalnim karakterom se ispoljavaju prilikom sportskih smotri u celom svetu (Rud, 2005).

Zajednice slave atletske uspehe, pehare od zlata i legende koje su nastale među pobednicima. Mnoge performanse mogu i da inspirišu široke narodne mase, kada se najbolja strana humanosti može posmatrati, i potvrditi (Hofman, 1999). Sport, na određen način, sija kao svetionik humanosti. Međutim, ne treba izgubiti iz vida da sport takođe može da služi i kao mračan izvor. Nemoral, ponosni i sebični načini ponašanja se često ispoljavaju kod sportista. Takmičarska okolina tj. takmičarski nagon svakog pojedinca je često karakterisan kroz egoizam, nefer, kao i nasilje. Tako je sportski teren, igralište, borilište mesto na kojem su učesnici testirani. Testirani su na ove mračnije ljudske osobine koje sportisti mogu ili ne mogu da kontrolišu. Etika performansi poziva individualnog sportistu da uradi sve što je moguće radi ostvarivanja uspeha (Koakli, 2004).

Mnogi istraživači danas govore o sociologiji sportskog morala koja bi trebalo da proučava vladajuće moralne norme, one koje regulišu sportski život i društvene uslove, a ti uslovi, opet, izgrađuju takve norme. Sociologija sportskog morala treba da utvrdi kako se obrazuju moralne norme u sportskom životu i kakvu ulogu one imaju u izgrađivanju moralnog stava jednog sportiste. Najčešće se ne vidi razlika između sportskog morala i morala u sportu. Moral u sportu je temeljni sociološki problem, a sportski moral se svodi na fer-plej.

Moralni imperativi okoline prema sportisti

Sportista je izložen mnogim spoljašnjim faktorima u toku razvoja svoje karijere. Ti faktori imaju veći uticaj u mlađim uzrastima i u prvim godinama sportske aktivnosti, kada je okruženje u većoj meri strano za sportistu i kada društvo, treneri, roditelji imaju ogroman uticaj na njegovo formiranje, i važnije – formiranje njegovih moralnih vrednosti.

Od mlađih uzrasta, preko puberteta pa do doba kada sportista postaje profesionalac, različite moralne odlike čine sportistu. Koliko god on, kroz vreme, bio etički dosledan i živeo po i delovao po svojim principima, nekada se mora doći u sukob sa moralnim normama da bi se napravio korak napred u profesionalnoj karijeri. Možda baš tu leži problem koji postoji u savremenom društvu i u savremenom i profesionalnom sportu.

Početak sportske aktivnosti/karijere

Deca kreću sa sportom uglavnom sa svojih 5 do 7 godina, obično u isto vreme i kada kreću u predškolsku ustanovu. Sportska aktivnost u tom razdoblju treba da služi kao igra deci, sa jedinim objektivom – razvoj motoričih sposobnosti.

Međutim u većini slučajeva se to ne događa. Dete, kada je izložen veoma merivim parametrima, a to su sportski rezultati koji se sami po sebi odmah pokazuju, dolazi do ispoljavanja takmičarskog duha. Nema ništa loše u takmičarskom duhu kao elementu sportske aktivnosti, ali takmičarski duh budi mnoga moralna iskušenja, i to samo u želji da se dođe do boljeg rezultata, da se pobedi dečak ili devojčica u stazi pored, ili da se ostvari bolje vreme na štoperici.

U ovom periodu najveći uticaj imaju roditelji. Njihov uticaj može biti pozitivan ili negativan. Pozitivan uticaj na svoju decu imaju oni roditelji koji u potpunosti razumeju proces razvijanja deteta kroz sport, koji podržavaju svoju decu kada su u pitanju uslovi za rad, ali se ne mešaju u veoma delikatnu relaciju, dete – sportski trener.

Upravo tu nastaje negativan uticaj onih roditelja koji ne poštouju ni uzrast svog deteta ni moralne norme društva. Oni vide svoj decu kao potencijalne osvajače trofeja, ili u gorem slučaju kao sredstvo za materijalni dobitak ukoliko dete uspe u svojoj karijeri. Moralni imperativi u ovom slučaju bivaju potpuno poremećeni i ta loša relacija roditelj – dete se translira i na relaciju trener – dete, trener – ostala deca i dete – ostala deca.

Drugi aspekt sa kojeg treba posmatrati moralne vrednosti u ovom periodu razvoja jeste polemika oko izbora sporta i pristupa deteta, roditelja i trenera u ozbiljnosti shvatanja tog sporta. Može se teoretisati o tome da li je moralnije i ispravnije pustiti dete da se bavi 15 godina sportom za koji nije talentovan, i u kojem je bez dobrih rezultata da bi mu se nakon toliko godina reklo da on nikada neće uspeti, ili je moralnije izvršiti uticaj na deteta da se bavi sportom za koji je talentovan. Postoje savremene metode za proveru za koji sport je dete preodređeno, kao npr. biopsijom mišića. Ukoliko se detetu taj sport ne sviđa i nerado ide na treninge.

Na desetine faktora utiče na ovu problematiku, i ona je uglavnom specifična od deteta do deteta tj. od porodice i okružnja do neke druge porodice i drugog okruženja. Možda je najispravnije posmatrati iz ugla da je moralno ispravno pustiti dete da se bavi aktivnošću u kojoj uživa, jer je rad i treniranje sporta kojeg dete ne voli kasnije može imati negativne posledice na psihičkom nivou, kao i na fizičkom nivou jer se forsira aktivnost koja nema pozitivan uticaj na psiho-fizičko stanje sportiste.

Pubertetski period

Mlade kineskinje, iako u puberteskom periodu, osvajačice medalja na Olimpijskim igrama

Pubertetski period je stadijum života koji je propraćen velikim fiziološkim promenama kod deteta. Uticaj svi hormona u telu, nagli psiho-fizički razvitak, veliki uticaj okruženja u školi. Tada dolazi i do velikog napretka u sportu i performansama jer se telo sportiste i fizička snaga razvijaju u velikoj meri, stoga se dolazi i do više iskušenja kada je u pitanju odluka o tome da li će sportista profesionalno da se bavi određenim sportom ili ne.

Uticaj roditelja je i dalje jako velik, iako je sportista spreman da u ovom periodu donosi odluke i sam jer osim fizičkih dolazi i do velikih psihičkih promena. Zamka u kojoj mogu da se nađu i sportista i njegov roditelj je veliki uticaj društva. Drugovi ili drugarice i moralne norme koje su postavljene u društvu i u školi u velikoj meri kreiraju moralne imperative sportiste. Da li će odoleti provođenju velikog broja sati u društvu, ili će se posvetiti treningu?

To su samo neki od osnovnih pitanja koja se postavljuju. Bitno je zaključiti da ovde taj uticaj društva u mnogim slučajevima jače deluje nego uticaj roditelja ili trenera. I da je svest sportiste i njegov moralni odnos prema samom sebi najznačajniji činioc koji će odrediti put kojim će sportista krenuti u narednim godinama. U pubertetskom periodu moralni sud je dosta značajan jer su mnogi postpupci sportiste vrednovani od širokog kruga ljudi. Taj dodatni “pritisak” dodatno diferencira pozitivne ili negativne moralne imperative kroz koje sportista prolazi.

Profesionalni sport

Ukoliko sportista dođe do perioda kada je njegovo praktikovanje sportske aktivnosti na profesionalnom nivou – kada on živi od sporta i kada je sport njegov posao, to znači da se sa većinom moralnih izazova izborio na pozitivan način. Svakako da je većina sportista u više navrata došla u iskušenje da prekrši moralne imperative u toku svog razvitka do profesionalnog nivoa.

Zbog čega je ponekad nepohodno kršiti moralne imperative ukoliko se stvaraju vrhunski rezultati? Odgovor se može naći u zahtevnosti profesionalnog sporta, velikih odricanja i velikog uloga. Neki od primera su kršenje moralnih imperativa prema drugovima, drugaricama, široj familiji. Da li je moralno opravdano ne otići na rođendan kod druga, ili na slavu kod kumova zbog obaveza treninga? Da li je moralno opravdano otkazati planove sa društvom ili partnerom u poslednji čas jer je sportista u tom trenutku umoran od treninga? Može se polemisati da je moralno opravdano, ali je veoma jasno da dolazi do kršenja moralnih imperativa prema društvu, zarad lične dobiti koja se ovde oslikava u sportskom profesionalizmu. Može se tvrditi da je to cena profesionalnog sporta i da se na ovakve stvari posmatra kao na odricanje, ali moralni imperativi se konstatno krše, iako zarad “uzvišenih” stvari kao što je postizanje vrhunskih rezultata.

Dolazi i do javljanja moralnih imperativa koji su ugroženi na relaciji sportista – sportista. Da li ću uzeti mesto u timu iako znam da je drugi sportista bolji, ali je meni data šansa?”, “Da li ću plivati u štafeti jer imam šansu iako znam da je moj klupski prijatelj trenutno brži od mene?”. Kršenje moralnih imperativa u ovim slučajevima imaju ličnu dobit, a poštovanje moralnih imperativa imaju negativan odraz na razvitak sportske karijere u rezultatskom smislu. Kada se na tasove vage levo stave moralni imperativi, a desno rezultat i razvitak karijere, dolazi se do jasnog zaključka da se u velikoj meri i u velikom procentu sportista dešava to da desni tas ide dole, odnosno da rezultat ima veću težinu.

Kad se analiziraju moralni imperativi u profesionalnom sportu mora se dotaći tema dopinga u sportu. Doping je efikasno sredstavo u poboljšanju sportskih rezultata, ali nelegalan način koji direktno ugrožava ostale sportiste. A kada se uzme u obzir da je profesionalni sport posao, to znači da dolazi do velikih kršenja moralnih normi prema svim ostalim takmičarima, i da dolazi i do indirektne krađe finansijskih sredstava jer ukoliko je sportista koji je koristio nedozvoljena sredstva osvojio prvo mesto, a sportista koji nije sedmo, jasno je da je šest takmičara oštećeno na više različitih nivoa među kojima je i finansijski.

Sportista dolazi u iskušenje kršenja ovih normi i uzimanja nedozvoljenih sredstava u zavisnosti od ličnih moralnih normi, a potom od spoljašnjih uticaja društva, svojih kolega sportista, trenera, stručnog štaba, ali u mnogo slučajeva dolazi do toga da sportista podlegne oporiranju u toku iskušenja zbog problema koji su zahvatili njegovu karijeru (povreda npr.). Može se reći da je profesionalni sport u najvećoj meri “teren” za kršenje velikog broja moralnih imperativa.

Završetak karijere i moralni imperativi društvenih faktora

Pep Guardiola, nekada profesionalni igrač, a sada proslavljeni fudbalski trener

Nakon završetka sportske karijere, većina sportista ostaju u sportu kao sportski radnici, treneri, članovi stručnih štabova, sportski direktori itd. Njihovo poimanje moralnih imperativa se direktno preslikava na novije generacije i rad koji će oni obavljati. Ukoliko je sportista u više navrata odoleo iskušenju uzimanja nedozvoljenih sredstava sigurno da će on na pozitivan i konstruktivan način preneti znanje o iskušenjima koje se javljaju u profesionalnom sportu na mlađe generacije i niže uzraste koji se tek razvijaju u sportu.

Sigruno da ukoliko je sportista uvek igrao fer-plej i poštovao svoje suparnike takmičare, da će on preneti važnost fer-pleja i poštovanja svih ostalih takmičara, i da će te vrednosti u velikoj meri odlikovati te nove generacije.

Međutim isto tako ukoliko je sportista često kršio moralne imperative dugi niz godina, njegov uticaj na nove generacije ne može biti pozitivan ili “pročišćen” od etičkih greški koje je on pravio. Jer upravo taj uticaj trenera ili radnika koji su u diretknom i svakodnevnom odnosu sa mlađim sportistima imaju najači uticaj na formiranje moralnih vrednosti u kritičnom periodu razvoja kod mladih sportista.

Kada sportista prestane profesionalno da se takmiči ne sme se zanemariti činjenica da dolazi do pojavljivanja jedne praznine u životu jer se prekida konstatno ispoljivanje takmičarskog duha. Sportista može da oseti blage znake depresije nakon toliko godina treniranja i takmičenja, i tada mora da se ispoljava jak karakter i samokontrola u smislu da sportista ne počne da primenjuje veoma intezivni takmičarski duh na ostale svere društva. Jer profesionalni sport je borilište gladijatora, i većina uspešnih takmičara su uspeli tako što su bili konstatno “gladni”, željni pobede, i koji su trenirali po ceo dan. Takav mentalitet, ukoliko ne postoji samokontrola može imati negativan uticaj u daljem radu. Razlog tome je činjenica da “van terena” važe drugačiji moralni imperativi nego “na terenu”.

Ukoliko je profesionalni sportista nastavio sportski rad kao trener, on mora da limitira svoja iskustva proživljena dugim nizom godina u sportu u smislu da ne prenosti negativna iskustva koja se negativna u njegovom referentnom sistemu. “Kompleksi” ili neostvareni rezultati mogu biti opasan činioc kada se prenosi znanje i kada se radi sa mlađim uzrastima. Zbog toga i mladi sportisti a i njihovi roditelji moraju poznavati temperament, znanje i karijeru profesionalnog sportiste da bi se izbeglo potencijalno kršenje moralnih imperativa (npr. trener savetuje sportistu da ne postopi u skladu sa moralnim normama u situacijama gde je to legalno, zarad ličnih dobitaka na polju performansi u sportu).

Zbog čega je sport više od igre, a menje od rata

Na prvi pogled može izgledati jednostavno. Neki kažu da je sport igra i da igrači samo treba da poštuju pravila. Ali sve više i više se demonstrira, da praćenje pravila nije obavezno niti dovoljno za poštovanje moralnih imperativa u sportu. Neki prave analogiju između sporta i rata, gde se tvrdi da igrači čine sve što je u njihoj moći da bi došli do pobede. Međutim i u tom slučaju je to neodbranjiva filozofija moralnog ponašanja, jer su limiti daleko više popustljivi. Poštujući sportsko ponašanje, sport mora biti više od igre, ali manje od rata.

Treba analizirati šest slučajeva radi boljeg razmuevanja moralnih imperativa sportiste. Svaki slučaj otkriva kritičan koncept razumevanja moralnog statusa atletskog ponašanja. Ovi koncepti daju praktično razumevanje, pre nego teoretsko, o moralnosti u sportu.

  • Ponašanje sportista ima smisla. Gledaoci i učesnici imaju pravo i odgovornost, da sude.
  • Nepisana pravila su više relevantna nego pisana pravila u kontekstu interpretacije kvaliteta morala individualnog ponašanja.
  • Razlika između glume i varanja je u praksi funkcija nepisanih pravila igre. U principu, ova pravila su određena ili duhom pravila, dogovorom između takmičara i ekipa ili respetkom za igru.
  • Sport ima i interne (unutrašnje) i eksterne (spoljne) vrednosti. Osuda morala sportista uključuje analizu obe vrste vrednosti.
  • Bez izuzetka, etika “realnog ili pravog života” gazi preko etičkih osuda u sportu.
  • Sport može biti posmatran kao institucija moralne edukacije. Uzori su kritični za široke narodne mase, tako da svi uključeni moraju biti dužni da štite integritet sporta.

Navedeni koncepti mogu lako da se pojme, nezavisno od ličnog mišljenja na temu imperativa u sportu. Stoga bi svaki koncept valjalo potkrepiti primerima i videti kakve posledice slučajevi imaju u praksi.

Ponašanje sportista ima smisla. Gledaoci i učesnici imaju pravo i odgovornost da sude.

Često slušamo tvrdnju “na terenu vlada rat”, kada se priča o fudbalu na primer. Ili da sportisti “pokušavaju da pobede po svaku cenu”. Ali sportisti uobičajeno ne pokušavaju namerno da povrede svog suparnika izvan terena. Međutim postoje izuzeci i 1994. godine prijatelji Tonje Harding koja se bavi ženskim umetničkim klizanjem su pokušali da povrede njenu glavnu suparnicu Nensi Kerigen. Da je stvar tako jednostsavno uz tvrdnju “pobeda po svaku cenu”, ne bi li incidenti poput ovog bili i mnogo učestaliji?

Moralni subjektivizan je mišljenje da je moralnost jednostavno pitanje ukusa i da ne postoji objektivna istina po pitanju ispravnosti ili neispravnosti (Račels, 1993).

Moralni subjektivizam ne samo da je neodrživ teoretski, nego važnije, on nije održiv ni na praktičnoj bazi kada je u pitanju fundamentalna podloga moralnosti – moralna intuicija humanosti (Mur, 1912 & Stivenson, 1944). Čak i oni koji prave analogiju između rata i sporta, znaju da ne može biti prihvaćeno da dolazi do povrede bilo kojeg sportiste van terena. Moralnost nije samo pitanje ukusa. Gledaoci i učesnici imaju pravo i odgovornost da osuđuju.

Nepisana pravila su više relevantna nego pisana pravila u kontekstu interpretacije kvaliteta morala individualnog ponašanja.

Pad Lensa Armstronga ispred Jana Ulriha na Tur De Fransu 2003. godine

Jedan od istorijskih sportskih događaja se dogodio na poznatoj biciklističkoj trci “Tour de France” 2003. godine kada se vodila velika borba na vožnji uz brdo između Lensa Armstronga i Jan Urliha. U jednom trenutku je gledalac zakačio Lensa i on je pao sa bicikla. Kada je Jan video šta se dogodilo, on je zakočio i sačekao Lensa da se vrati. Da li postoji pisano pravilo da biciklista mora da se zaustavi kada njegov suparnik padne na ovaj nesrećan način? Ne. Da li bi Jan dobio veliku prednost da nije sačekao Lensa i tako pobedio celu trku? Verovatno. Koji razlog je onda zaustavilo jednog takmičara da na potpuno legalan način dođe do pobede? To su nepisana pravila koja postoje u profesionalnom biciklizmu.

Etika igre je set neoficijelnih konvencija (dogovora) koje određuju kako se primenjuju pravila određene igre u određenim situacijama. (D’Agostino, 1981). Mnogi se slažu da ukoliko svako deluje na isti način, tj. ako se svi ponašaju po istim moralnim imperativima da će se sve izjednačiti na kraju jer su takvi slučajevi nepredvidivi. I to je najbolje (najzdravije) za sport (Hjudžets, 2003). Ovo je značajan primer koji demonstrira važnost nepisanih pravila.

Razlika između glume i varanja je u praksi funkcija nepisanih pravila igre. U principu, ova pravila su određena ili duhom pravila, dogovorom između takmičara i ekipa ili respetkom za igru.

Igrači sa namerom prave faul nad Šekil O’Nilom

Postoji mnogo različitih mogućnosti dešavanja određene sportske aktivnosti da bi se svako potencijano dešavanje opisalo pravilima igre. Zbog toga van propisanih i dobro poznatih pravila, oduvek, a verovatno i zauvek, postoje nepisana pravila koja koriste kao pozitivan ili negativan moralni imperativ.

U NBA američkoj košarkaškoj ligi gde igra poznati košarkaš Šekil O Nil pronalazimo dobar primer. Šekil, iako veoma krupan, je veoma loš šuter, i zbog toga mnogi igrači u suparničkim timovima namerno prave faul nad njim, da bi on stao na liniju za slobodna bacanja i u većini slučajeva promašio. Na taj način oni donose prednost svom timu, i tako taktički iskorišćavaju, možemo nazvati “rupu” u pravilima igre. Oni prave faul na veoma sofisticiran način da se Šejkil ne povredi. Tek toliko da sudija dosudi dva slobodna bacanja. Igrači koji na taj način pristupaju igri i prave faulove nad Šekilom su oslovljavanji sa “pametnim igračima” ili “mudrim igračima”.

Zbog raznih “rupa” kada su u pitanju pisana pravila u raznim sportovima, i ovakvih primera, razlika koja se javlja između glume i varanja jeste u nepisanim pravilima igre. I ta pravila se poštuju ili ne poštuju u zavisnosti od dogovora takmičara.

Sport ima i interne (unutrašnje) i eksterne (spoljne) vrednosti. Osuda morala sportista uključuje analizu obe vrste vrednosti.

Klasičan uticaj ekstrenih vrednosti može da se ogleda u primeru kada sportista u timskom sportu, na primer u košarci, žrtvuje timski stil igre zarad lične pojave i utiska na televiziji. “Današnji šou koji može da se susretne na mnogim terenima kontrira duhu igre. Preterano skakanje u košarci, uperivanje prsta u druge sportiste, omalovažavanje istih raznih postupcima, samo pokazuju manjak poštovanja” (Vuden, Džejmison, 2003).

Kada se opisuju pozitivni aspekti sporta, izgleda da dolazi do pojavljivanja dve vrednosti: internih i eksternih. Iako neki veruju da su eksterne vrednosti, koje oslikavaju vrednosti društva, jedine vrednosti koje postoje u sportu, ipak ne treba zaboraviti da “sport ima interne konekcije do određnog nivoa, i te interne vrednosti često dolaze u konfilt sa onima koje su u društvu” (Simon, 2003).

Bez izuzetka, etika “realnog ili pravog života” gazi preko etičkih osuda u sportu.

Borbe gladijatora

Ovaj princip iznosi kako su prethodne teorije koje su navedene, nedovoljne za određivanje ispravnog moralnog ponašanja. Na primer, borba do smrti, kao štu su bile gladijatorske igre, su u jednoj epohi bile opšte prihvaćene. Ali kada je društvo uvidelo o kolikom se varvarizmu i nepravdi radu, te aktivnosti su zakonom zabranjene (Nelson, 1993).

Ni jedna teorija pre ove tačke nije mogla da ispolji nedostatak morala u sportovima koji su sami po sebi nemorlani – sportovi sa “drakulskim” etosima i varvarskim pravilima, izmišljeni bez savesti. Poštovanje takvog sporta teško može biti poštovano. Zbog toga mora biti dodatnih pravila kada je u pitanju ponašanje sportista, ne samo po etosu, duhu, ugovoru, poštovanju igre, već ta dodatna pravila moraju biti zasnovana na široj moralnosti društva. Bez izuzetka, etika “pravog života” gazi preko etičkog suđenja u sportu.

Sport može biti posmatran kao institucija moralne edukacije. Uzori su kritični za široke narodne mase, tako da svi uključeni moraju biti dužni da štite integritet sporta.

Sportovi se sve više praktikuju od strane velikog broja dece mlađih uzrasta. I sport služi kao sredstvo socijalizacije i etičke edukacije. Jer sport predstavlja mikrokozmu pravog odnosno realnog života, ali su segmenti pravog života preslikani kroz “ublažene” stvari, postupke ili pravila.

Sport Svakodnevni život
Pravila

Grupa

“Zvaničnik”

Frekvencija posmatranja

Posledice nepoštovanja pravila

Ne sme da se izađe sa terena

Takmičari

Sudija

Konstanto posmatranje

Lopta drugoj ekipi, penal

Ne sme da se prođe kroz crveno

Zajednica

Policajac

Povremeno

Ozbiljne povrede

Tabela 1. Sport kao mikrokozma realnog života

Profesionalni sportisti, posebno u savremenom dobu kada su televizija i internet mediji deo naše svakodnevnice, predstavljaju ambasadore društva. Kada sportista postupa na nepravilan ili nemoralan način, zajednica ima pravo da osuđuje takve postupke.

Ukoliko sporistsa van terena krši zakon, ili ne postupa etički, on šalje negativnu poruku, o društvu kojem pripada, o sportu kojem se bavi, i o sportu i sportistima uopšte. Mlađi naraštaji, oni koji gledaju sport kao zabavu, ali i oni koji maštaju da jednog dana postanu veliki sportisti, nesvesno ili svesno kopiraju svoje idole i uzore, i svaki pogrešan postupak profesionalnog sportiste ima veliki uticaj a samim tim i posledice koje se ogledaju preko najmlađeg sloja društa. To je glavni razlog zbog čega sportisti kao i sportski radnici koji su u čitavom sistemu kluba, pojedinca, reprezentacije imaju dužnost da svojim etičkim ponašanjima štite integritet sporta.

Pravila i etosi Primer ponašanja ili postupaka
Ilegalno i neprihvatljivo

Ilegalno ali prihvatljivo

Legalno ali neprihvatljivo

Legalno i prihvatljivo

Košarkaš koji namerno pravi faul da bi povredio igrača suparničke ekipe

Košarkaš koji namerno pravi faul u poslednjim sekundama igre

Biciklista koji nelegalno povećava nivoe hematokrita do legalne granice

Većina postupaka u sportu

Tabela 2. Pravila i etosi i kategorije ponašanja u sportu

Zaključak

Da bi se održao, sport u svojoj suštini mora imati sopstvene imperative moralnih vrednosti. Veliki je raspon etičkih normi kod različitih sportova i različitih uzrasnih grupa. Stoga je generalizacija nezahvalana u analizi koja teži da poboljša moralne imperative. Da bi sport postao više etički ispravan, potrebno je duboko pogledati u korene svakog pojedinačnog sporta i izdvojiti i klasifikovati negativne činioce, nebitno da li se radi o samim sportistima i njihovim postupcima, o trenerima i njihovim metodama rada, publici i fanovina i njihovom navijanju ili podržavanju svog tima.

Mnogi su krenuli sa radikalnim “sređivanjem” stvari u sportu, međutim takvi pojedinci su zaustevljeni i etiketirani bez argumenata, i zbog toga je njihov dalji radi nemoguć. Verovatno će proći nekoliko decenija dok loše negovani moralni imperativi pre svega ne počnu da deluju još destruktivnije po celo društvo, a potom dok ne dođe do poboljšanja trenutnih stvari.

Negativni moralni činioci nisu u samom sportu, već se prostiru i van njega, od same organizacije i načina odvijanja sportske aktivnosti, pa sve do određenih interesa grupa koje su deo tog sporta. Kolektivni sportovi, pre svega fudbal, su vrlo dobri primeri. Možda se krivac može tražiti u samoj prirodi čoveka i njegovom urođenom nagonu da dođe do cilja ne birajući sredstva, možda u lošoj organizaciji i funkcionisanju konkretnog sporta, a možda u političkim nesuglasicama između timova, gradova, regiona, država. Na ovo pitanje će vreme dati najbolji odgovor.

Literatura

  1. Koković D. (2013): Etika u sportu – skripta, Fakultet za Sport, Beograd
  2. Steven D., Stovitz MD (2004): Zbog čega je sport više od igre, a manje od rata, MN, SAD
  3. Račels J. (1993): Elementi moralne filozofije, Drugo izdanje, Nju Jork, MekGrav Hil Ink.
  4. Mur G.I. (1912): Etika,  Oksford Univerzitet Pres, London
  5. Stivenson C.L. (1944). Etika i jezik, Jejl Univerzitet Pres, Nju Heven
  6. D’Agostino F. (1981): Etika igre, Žurnal Filozofije Sporta
  7. Vuden J.R., Džejmison S. (2003): Životni vek posmatranja i refleksije na i izvan terena, Konteprari Buks, Čikago
  8. Simon R.L. (2003): Sportovi, relativizam i moralna edukacija, Blekvel Pablišing, Malden
  9. http://sh.wikipedia.org „Moralni imperativ“
  10. https://jelenabogosavljevic.wordpress.com „Moralni imperativ“
  11. http://www.scientificjournals.org „Moral imperatives and modern sport“
  12. http://www.scu.edu „What role does ethics play in sport“

Ognjen Stojanović | 12. januar 2017.


Napomena: članak je dozvoljeno objaviti na drugim mestima uz vidljivo navođenje izvora i linka.